Rođen je u selu Karakašica, općina Sinj, 29. travnja 1951. godine u imućnoj obitelji. Nakon završene osnovne škole u Sinju, upisuje Franjevačku klasičnu gimnaziju također u Sinju. Nakon toga dolazi u Beograd gdje na Filozofskom fakultetu u Beogradu započinje studij pedagogije. Po završetku studija – 1979. godine – preseljava se u Subotici, u kojoj će živjeti do kraja života. U Subotici je zasnovao i obitelj – sa suprugom Ljubicom ima kćerku Silviju, koja danas živi i radi u Zagrebu.
Početkom 1979. godine upošljava se u Predškolskoj ustanovi „Naša radost” u Subotici, u kojoj je kao vrsni pedagog i cijenjeni pravnik proveo cijeli svoj radni vijek, a jedno vrijeme je bio i ravnateljem ustanove (1989.-1993.). Usporedo je diplomirao na Pravnom fakultetu u Novom Sadu. S Violetom Vrcelj Odri, kolegicom pedagoginjom iz PU „Naša radost”, koautor je didaktičkog materijala namijenjenog poticanju mišljenja kod djece u dobi od 4 do 8 godina: „Moji koraci”, kao i radnih listova iz oblasti matematike „Sad znam bolje”. Bio je na čelu stručnog tima 1987. godine kao idejni tvorac i autor imena najveće dječje manifestacije ovoga grada, manifestacije svekolikog dječjeg stvaralaštva „Klincijada”. Također, dao je veliki prinos u razvoju predškolskog odgoja, napose u uvođenju inovativnih sadržaja i suvremenih metoda rada, ne samo u Subotici nego i u Vojvodini.
U život hrvatske zajednice uključuje se u drugoj polovici 90-ih godina XX. stoljeća. Isprva je suradnik subotičkog dvotjednika „Žig”, u kojemu redovito objavljuje aforizme u rubrici „Dujizmi”. Jedan je od utemeljitelja Hrvatskoga akademskog društva (1998.), čiji je bio i predsjednik u jednom mandatu (2003.-2007.). Velika je njegova zasluga za okupljanje znanstvene elite Hrvata u Vojvodini te organiziranju prvih znanstvenih skupova HAD-a, u kojima je i sam sudjelovao. Kao autor ili suautor objavio je desetak znanstvenih i stručnih radova u zbornicima i periodici iz domena pedagogije, socijalne psihologije i društvenog položaja hrvatske zajednice. Također, suradnik je Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, čije je značenje i važnost prepoznao od samoga početka izrade, te radio na njegovom promicanju. Bio je jedan od osnivača Hrvatskog društva za pomoć učenicima „Bela Gabrić” , 2002. godine.
Isto tako, jedan je od osnivača političke stranke Hrvatskog narodnog saveza (1998.) i njegov prvi dopredsjednik. Imao je ključnu ulogu u ponovnom objedinjavanju Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i Hrvatskoga narodnog saveza početkom 2004., nakon čega postaje dopredsjednik DSHV-a, što je ostao do smrti. Aktivni je suradnik stranačkog glasila „Glas ravnice”, a od 2007. je i član redakcije.
Bio je vijećnik prvog saziva Hrvatskog nacionalnog vijeća te član Izvršnog odbora HNV-a zaduženog za obrazovanje. Skupa s nekoliko osoba iz Hrvatskog akademskog društva, inicijator je i realizator školovanja na hrvatskom jeziku, kao i otvorenja vrtića na hrvatskome jeziku u samostanu sestara Kćeri milosrđa u Subotici. Njegova je ključna zasluga za razvoj i ostvarenu kvalitetu obrazovanja na hrvatskome. Zbog neslaganja s politikom HNV-a 2005. podnosi ostavku i na mjesto člana IO HNV-a, a kasnije i na mjesto člana Vijeća. U drugom sazivu HNV-a, 2010.g biran je za člana Izvršnog odbora zaduženog za informiranje.
Dva puta je biran za narodnog zastupnika u Skupštini AP Vojvodine (2004. i 2008.). Prvi je predsjednik Upravnog odbora Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Od 2010. član je Programskog odbora Radiodifuzne ustanove Vojvodine.
Nakon smrti Duje Runje, u hrvatskoj zajednici na ovim prostorima ostaje velika praznina.
Uvijek prisutan, ali ne nametljiv. Njegova riječ na sjednicama Vijeća ili Predsjedništva se sa posebnom pažnjom slušala, ponekad čak i očekivala da bi se lakše i adekvatnije našao odgovor na problem. Analitičan i realističan, ali ne bez vizije i jasnoće u ciljevima i usmjerenju. Nezaobilazan u pregovorima sa drugim instancama, ponekad zaobiđen u dogovorima, nosio je i davao “krila” DSHV – u. Njegovo “mjesto” , da budemo jasni / izraz koji je on često upotrebljavao u svojim tumačenjima i objašnjenjima/ ostaće prazno, takav čovjek ne može imati zamjenu, ali ostaje ono što je nesebično dijelio sa svima nama – ideje, jasnoću u stavovima, ljubav prema svom narodu, razumjevanje za “malog” čovjeka i mnogo toga što oni koji su ga poznavali sada tako brižno prebiru po svom sjećanju kako bi sačuvali kao vrednotu u vlastitom postojanju.
Pisao je, to je sreća, možemo ga još isčitavati. Ovako je vidio:
SUTRAŠNJICA DSHV -a
Kao u evanđeoskoj priči o zrnu gorušice, od skromnih početaka, kada je 90-tih godina DSHV nastajao, do današnjih dana DSHV je izrastao u značajnu stranku, u veliko stablo s razgranatom krošnjom, s brojnim ograncima i četirima podružnicama, koji daju zrele i lijepe, jedre i zdrave plodove od kojih trnu zubi. Dvadeset godina djelovanja i rada i nije baš tako malo razdoblje rada. Štoviše, to je u ovim vremenima koje mi živimo predugo razdoblje. Povijest DSHV-a nije moguće prikazati bez povijesti hrvatskoga naroda na ovim prostorima. Od vremena stigmatizacije i lavine animoziteta koja se sručila na našu zajednicu do priznavanja nas kao nacionalne manjine i DSHV-a kao pouzdanog i značajnog partnera u ostvarivanju prava iz domene kulturne autonomije. Naš put bijaše bol i patnja i oni su nas pratili su tijekom djelovanja, oni su naša apologija. Istina je bila i jeste naše najjače i najubojitije oružje.
Međutim, kontinuitet DSHV-a ne može niti smije biti njegova funkcija. Svaka institucija i stranka, time i DSHV, mora se tijekom svog trajanja mijenjati i doživljavati svoje metamorfoze. Novo vrijeme otvara nova pitanja i traži nove odgovore. Ti odgovori trebaju biti autentični i vjerodostojni. Govore nam da je vrijeme stranaka s nacionalnim predznakom prošlo. Po njima, demokracija je došla u Srbiju i stranke s nacionalnim predznakom su anakrone i ne mogu se uključiti u suvremene procese. Gospodo, ne. Demokracija je složen i dug proces kojemu se teži, ali nikada do kraja nije ostvariv. Uvijek može više i bolje. Demokracija se ne poklanja, ne posuđuje i niti dariva. Ona se živi i nju treba učiti i naučiti. DSHV želi demokratizaciji dati svoj puni doprinos u ozračju povjerenja i uvažavanja. Jao ti se narodu kojem vlast određuje količinu i prirodu demokracije, to je njena karikatura, milostinja koja čovjeka unižava i ponižava pod prividom pomoći. Apolitičnost, izdvojenost iz društva, zatvorenost za svjetska zbivanja, gluhoća za nepravednost prema drugima, sljepoća za ekološke katastrofe jeste odlika nezainteresiranosti za čovjeka.
Danas se od člana DSHV-a traži ne samo biti essere – već biti aktivan – agere u odnosu na bližnje i širu zajednicu. Ne fuga mundi – bijeg iz svijeta. Čovjek nije jedinka nego je i društveno biće. Globalizacija svijeta ne znači nijekanje tradicionalnog, osjećaja nacionalnog, gubitak vlastitosti. Različitost nagoni na nova pregnuća i čuva nas da ne zastanemo negdje u močvarnim livadama predrasuda i drijemežu. Tu vlastitost treba čuvati i dalje njegovati, ali u otvorenosti i snošljivosti, zastupajući demokratski oblik mišljenja. DSHV se dobrim dijelom obnovio, mladež počinje davati svoj doprinos i sasvim sigurno je jamstvo da se DSHV može osuvremeniti i prilagoditi novim ciljevima i zadaćama. Nama su dobro došli i „ognjištari“ i „avangardisti“, i stara garda i mladi lavovi, i oni koji su se ostvarili i oni koji su željni dokazivanja. Forum žena DSHV-a već je u dovoljnoj mjeri etabliran da od njega s pravom očekujemo više i bolje. Nove mladice u DSHV-u znači nova nadanja koja se ne mogu niti smiju pretvoriti u razočarenja. Nakon niza godina započete su i izvršene promjene u radu podružnica i mjesnih odbora DSHV-a. U njima je izabrano novo vodstvo, doneseni su novi pravilnici i Statut. Odreći se podružnica i mjesnih odbora DSHV-a značilo bi izgubiti smisao i svoj identitet. U tom smislu, bilo je neophodno stvarati nove mjesne odbore i podružnice. Posebice se tu misli na Novi Sad i Zemun. Svaka zatvorenost u ljušture narcisoidnosti mogla bi biti pogubna jer vodi u apatiju, a nama treba snaga, novi elan. U mnogo čemu treba se osloboditi utega arhaičnosti. DSHV može biti velebna građevina u kojoj će kamenje biti svaki mjesni odbor sa svojom osebujnom ljepotom i svi zajedno stvarati mozaik originalne ljepote. Podružnice i mjesni odbori DSHV-a moraju činiti skladnu kompoziciju naše nemirne ravnice. Veze trebaju biti uzajamne i isprepletene. To su naše antene u svijetu za naš narod. U tim izdancima može se naći obilje originalnosti i autentičnosti. To trebaju biti guste i čvrste mreže koje nas povezuju sa središnjicom, ali istodobno i središnjici daju sokove života.
Naš je cilj da DSHV bude raspoznat kao važna nacionalna institucija koja proklamira ciljeve za koje se vrijedi boriti. Zbog svega toga, teško pada etiketiranje DSHV-a kao reakcionarne ili nacionalističke stranke. Nažalost, ima ih ne mali broj u redovima naše zajednice, a njihove su namjere minimaliziranje, marginaliziranje i omalovažavanje i diskvalificiranje DSHV-a. Takve odrednice upućuju na aksiološki i ideološki stav. Osporavanje što se tiče DSHV nije nikakva novost, Dapače, ono je prisutno od grčke povijesti do danas, uopće u svim narodima i kulturama. Takav kakav jeste, DSHV mnogima smeta. Ali, upravo u tome je njegova veličina, vrijednost i značaj. DSHV nije dogmatska ni uskogrudna organizacija, dapače, ona želi okupiti ljude raznih profila i svjetonazora zainteresiranih za boljitak hrvatske zajednice u Srbiji. U amanet budućim generacijama ostaje da ne iznevjere povijesnu matricu DSHV-a. DSHV nije relikt povijesti DSHV-a, već živa i nasušna stranka naše današnjice. Neka još dugo na našim političkim horizontima bude najsjajnija zvijezda. Njena podloga nije više tako trusna nego kamen plavac. Vjerojatno ćemo donkihotski i morati voditi raspre s himerama. Svjesni smo činjenice da nećemo iskorijeniti sve zablude svijeta, ali ćemo se upustiti ukoštac i reći odlučno NE svemu što nije prava mjera čovjeka.
Zar se stalno trebamo pravdati da smo demokratski orijentirani, da podupiremo lepezu različitosti i da sve ono što tražimo za sebe istodobno tražimo i za druge? Odrednicu demokratski u nazivlju stranke kao da nitko ne želi vidjeti. Sasvim je prirodno da u svom nazivu ima odrednicu Hrvata, kao što je prirodno i normalno da npr. Srpsko narodno pozorište nosi ime naroda kojemu pripada i čiju kulturu kazalište promiče. Kulture se bogate u dodiru jedne s drugima, a ne zatvaranjem u sebe. Svijet je jedinstvena pozornica vidljiva iz svakog kutka planete. Samo u demokratskom društvu i prava manjina mogu biti zaštićena, jer se manjina, političkim sredstvima po pravilu može izboriti da joj se nešto prizna, ali i da se realno ostvari, ono što je proklamirano i napisano u pravnim propisima, samo u demokratskom društvu u pravom smislu riječi.
DSHV ne računa na velike promjene ili korake, ali treba slijediti vrijeme. Sumnjamo u revolucije koje donose odveć krvi bez nekih vidljivih rezultata, radije smo za permanentnu evoluciju, odnosno korak po korak za jedan iskorak. Unatoč svemu što je hrvatski narod na ovom prostoru morao prijeći, nije se izgubio niti je nestao. On i dalje ustrajava na svojoj obnovi svog oštećenog bića u nepreglednim i nemirnim ravnicama u iskonskom valovu. Pravilo je u ovoj ravnici da svatko vidi koliko zaslužuje i da čuje tišinu i osjeti bilo našega naroda. Budućnost DSHV-a je u rukama svakoga od nas.
Dujo Runje
Tekst pisan srpnja 2010. godine, objavljen u Glasu Ravnice